NovostiSVJETSKI DAN KAZALIŠTA 2023.
23. ožujak 2023.
Hrvatska i međunarodna poruka za Svjetski dan kazališta
HRVATSKA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA 2023.
/ 27. ožujka 2023. /
U ovo čehovljansko bezvremenje, Totus mundus in maligno positus est - Sav svijet leži u zlu. (1.Iv.5,19.). Strašni potresi, jezivi ratovi. Ako prirodu ne možemo ukrotiti, ljudsku destruktivnost valjda možemo, no pitanje je ima li nas dovoljno u tim spasilačkim redovima. "Ovaj krasan planet živi svojim načinom, svojom sudbinom. Za sve smo krivi samo mi", kaže mnsgr. Mate Uzinić.
Ovu poruku pišem o pedesetoj obljetnici mojeg umjetničkog rada ili "hoda po mukah". Ne osvrćem se gnjevno nego s ugodom, ali željan upozoravati na stvari koje bi trebale i mogle voditi boljitku.
Umberto Eco briljantno konstatira: "Društvene mreže daju pravo riječi legijama imbecila koji su ranije govorili samo u birtijama nakon čaše vina, bez štete za zajednicu. Odmah bi bili ušutkani, dok sada imaju ista prava na riječ kao neki nobelovac."
Čuvajmo pisce i glumce, jer pisci su Riječ, a glumci Govor. Pisci svjedoče, uočavaju, upozoravaju, komentiraju, a glumci govore, prikazuju, oponašaju, udahnjuju dušu napisanom.
Polovicu kulture, piše Matija Štahan, progutao je ironijski autoreferencijalni cinizam, a drugu polovicu posvemašnja neukost i amnezija. Više se ne znamo definirati ni na koji suštinski način, pa umjesto osmišljavanja novih umjetničkih, filozofskih i inih pravaca, na stare samo nakalemljujemo prefiks post. Ne znajući što smo postali, znamo jedino da nismo ono što smo bili.
Albert Camus u Pobunjenom čovjeku piše: "Dolaze mladi i žele da sve počinje od njih", što je sasvim legitimno i prihvatljivo, "ali na nama starijima je da po mogućnosti sačuvamo neke vječne vrijednosti," što je, nadam se, također sasvim legitimno i prihvatljivo. Ovo nije netolerantno prigovaranje nego apel da sačuvamo vječne vrijednosti, a uvijek ostaje prostora za vrijedne novotarije i zanimljive eksperimente.
Ako je "cijeli svijet pozornica", onda se sav taj svijet sublimira na teatarskoj pozornici. Totus mundus agit histrionem - Cijeli svijet glumi glumca, natpis je na zgradi engleskog renesansnog kazališta Globe. Pod nazivom metafora glume E. R. Curtius podcrtava putanju što vodi još od antike i Platona, koji u Zakonima živa stvorenja naziva marionetama božanskog podrijetla - "bilo da su ih bogovi izradili kao svoju igračku ili da su ih stvorili u ma kakvoj ozbiljnoj namjeri". Sedma knjiga Platonove Države, preciznije glasoviti opis pećine, također nudi kazališnu sliku pozicije ljudskoga roda, međutim kao prisilne publike - niz zarobljenih bića kojima su udovi fiksirani kako bi mogli gledati isključivo ispred sebe, u zid pećine u kojoj obitavaju: iza njih se nalazi vatra što na stjenku pećine baca svjetlo, dok je između izvora rasvjete i publike zidić pa čovjek te sjene promatra kao zbilju, jer bi mu pogled u svjetlo zadao bol.
Čuvajmo sveto mjesto - pozornicu. Ne dopustimo lažnim trgovcima kojekakvih ideologija, agentima provokatorima, muljatorima i opsjenarima sumnjivih vrijednosti, lažnim moralistima, zasljepljenim aktivistima, polutalentima, slatkorječivim varalicama svih boja i zastava da brljaju po Talijinom svetištu.
Veliki hrvatski kazališni redatelj i pedagog Kosta Spaić, čiju smo stotu godišnjicu rođenja nedavno preskromno obilježili, jedan od nasljednika dr. Branka Gavelle - velikana hrvatskog glumišta, učio nas je da u teatru itekako treba misliti i promišljati politički, ali nikako politikantski, plakatno.
Ja sam klasičar i u gimnaziji sam odgajan na estetici lijepog. Vremena su donijela i sasvim meritorno etablirala estetiku ružnog. Niti je sve samo lijepo, niti je samo ružno, no nametanje samo jedne vizure - estetike ružnog, nije dobro.
U suživotu, dijalogu, toleranciji, zajedno sačuvajmo teatar i ne dopustimo urušavanje temeljnih vrijednosti. Ako na početku bijaše Riječ, čuvajmo tu Riječ i borimo se za istinitost riječi.
Kao što drama završava katarzom, tako je na kraju tunela Svjetlo u kojem svjetlucaju riječi Vjera, Nada i Ljubav. Moramo njegovati nadu u novi početak, a tu je uloga teatra neizmjerna i veličanstvena. Teatar je vječan i spaja sva tri vremena: vrijeme prošlo u vremenu sadašnjem, u vremenu budućem.
I da završim riječima jednog mudraca:
"Što je na kraju srijede? Četvrtak.
A što je na kraju četvrtka? Petak.
Na kraju svih krajeva?
Uvijek je jedan novi početak.
Krajevi se potroše, počeci uvijek traju.
Početak - eto što je na kraju".
Želimir Mesarić
redatelj, red. prof. art.
MEĐUNARODNA PORUKA ZA SVJETSKI DAN KAZALIŠTA
Autorica poruke: Samiha Ayoub, Egipat
Egipatska glumica, CV autorice
Svim mojim prijateljima kazališnim umjetnicima diljem svijeta,
Pišem vam ovu poruku na Svjetski dan kazališta i ma koliko me obuzima sreća što vam se obraćam, svaki dio mog tijela drhti od težine koja pritišće sve nas - kazališne i nekazališne umjetnike - pod teretom koji nas melje i podijeljenim osjećajima uslijed stanja u svijetu danas. Nestabilnost je izravan rezultat onoga što svijet trenutno proživljava - sukoba, ratova i prirodnih katastrofa koji su razorno utjecali ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i psihički mir.
Dok vam se danas obraćam, osjećam se kao da je cijeli svijet postao poput izoliranih otoka ili brodova koji bježe prema maglovitom obzorju, gdje svaki razapinje svoja jedra i plovi bez navođenja, a ne vidi ni horizont koji ga usmjerava, no unatoč tome i dalje plovi, u nadi da će prispjeti u sigurnu luku koja će ga skloniti nakon dugog lutanja olujnim morem.
Naš svijet nikada nije bio tako blisko povezan, a opet toliko nehomogen i udaljen kao danas. I u tome leži dramatičan paradoks koji nam nameće suvremeni svijet. Unatoč svemu onome što nas zbližava zahvaljujući kolanju vijesti i moderne komunikacije koja je probila sve barijere zemljopisnih granica, sukobi i napetosti današnjeg svijeta prešli su granicu logične percepcije i - usred prividnog zbližavanja - stvorili jedno suštinsko razilaženje koje nas udaljava od istinske biti čovječanstva u najjednostavnijem obliku.
Kazalište je u svojoj srži čist ljudski čin koji se zasniva na samoj suštini čovječnosti, na životu. Riječima velikog rodonačelnika Konstantina Stanislavskog, "Ne ulazite nikada u kazalište s blatom na nogama. Svoju prašinu i prljavštinu ostavite vani. Zajedno s kaputima i ogrtačima odbacite svoje male brige, prepirke, tričave poteškoće - sve ono što vam uništava život i odvlači pažnju od umjetnosti - na ulazu." Kada iziđemo na pozornicu, na nju izlazimo samo s jednim životom u sebi za jedno ljudsko biće, no taj život posjeduje veliku sposobnost dijeljenja i umnožavanja kako bi se pretvorio u brojne živote koje prenosimo u ovom svijetu kako bi oživio, procvao i prenio svoj miomiris drugima.
Ono što mi u svijetu teatra činimo kao dramski pisci, redatelji, glumci, scenografi, pjesnici, glazbenici, koreografi i tehničari, svatko od nas bez iznimke, jest čin stvaranja života koji nije postojao prije izlaska na pozornicu. Taj život zaslužuje brižnu ruku koja ga nosi, grudi pune ljubavi koje će ga na sebe privinuti, dobro srce koje će s njime suosjećati, te trezven um koji će mu dati potrebne razloge da nastavi i preživi.
Ne pretjerujem kada kažem da je ono što činimo na pozornici sam čin života i da ga stvaramo ni iz čega, poput žeravice koja sjaji u mraku, razbijajući noćnu tminu i grijući njezinu hladnoću. Mi dajemo životu sjaj. Mi ga otjelovljujemo. Mi ga činimo opojnim i značajnim. Mi pružamo razloge da ga se razumije. Svjetlost umjetnosti naše je oružje za borbu protiv mraka, neznanja i ekstremizma. Mi prihvaćamo doktrinu života kako bi se život dalje širio svijetom. U to ulažemo svoj trud, vrijeme, znoj, suze, krv i živce, sve što moramo učiniti kako bismo prenijeli ovu uzvišenu poruku, obranili vrijednosti istine, dobrote i ljepote, uistinu vjerujući da je život vrijedan življenja.
Obraćam vam se danas, ne samo kako bih govorila o ocu svih umjetnosti, "kazalištu", ili čak kako bih ga slavila na njegov svjetski dan. Naprotiv, pozivam vas da se ujedinimo, svi zajedno, s rukom u ruci, rame uz rame, da viknemo iz sveg glasa, kao što smo navikli činiti na pozornicama svojih kazališta, i da naše riječi probude savjest čitavog svijeta, da u sebi potražimo izgubljenu bit čovječanstva. Slobodno, tolerantno, blago, suosjećajno, nježno i otvoreno ljudsko biće. I da odbacimo ogavnu sliku okrutnosti, rasizma, krvavih sukoba, jednoobraznog mišljenja i ekstremizma. Ljudska bića kroče ovom zemljom i pod ovim nebom već tisuće godina i tako će i nastaviti. Iskoračimo, dakle, iz ove kaljuže ratova i krvoločnih sukoba, ostavimo ih pred vratima pozornice. Možda će onda naša čovječnost, danas zastrta sjenom sumnje, opet postati kategorički izvjesna, da nas podsjeti da budemo ponosni što smo ljudi i da smo svi braća i sestre u ljudskosti.
Misija je nas dramskih pisaca, koji nosimo baklju prosvjetljenja još od prvog izlaska prvog glumca na prvu pozornicu, da budemo na čelu borbe protiv svega ružnog, krvožednog i nečovječnog. Odupiremo mu se svime što je lijepo, čisto i ljudsko. Upravo mi, i samo mi, imamo mogućnost pronositi život. Pronesimo ga zajedno za dobrobit jednog svijeta i jednog čovječanstva.
Samiha Ayoub
S engleskog prevela: Ivana Ostojčić
